Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije
Authorized Users Only
2010
Authors
Ignjatović, AleksandarContributors
Šuvaković, MiškoDaković, Nevena
Ignjatović, Aleksandar
Mikić, Vesna
Novak, Jelena
Vujanović, Ana
Book part (Published version)
Metadata
Show full item recordAbstract
Prvu polovinu XX veka u Srbiji obeležili su složena društvena dešavanja i politička tranzicija u kojoj se Kraljevina Srbija 1918. godine pretopila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju), postavši integralni deo novoformirane višeetničke zajednice nastale na razvalinama starog političkog poretka u Evropi. Međutim, i pored činjenice da je Srbija formalno izgubila autonomiju i suverenitet, ideološki mehanizmi na kojima je predratna nacionalna zajednica funkcionisala ostali su kao trajni zalog političkih elita koje su državnu samostalnost pretpostavile „oslobođenju i ujedinjenju“ Južnih Slovena. Iako faktički nepostojeća, Srbija je unutar Kraljevine Jugoslavije opstala kao jurički i administrativni fantom, ali su se njeni obrisi neprestano održavali kroz različite prakse kulturne legitimacije — od političkog diskursa do reprezentativne kulture i oficijelnog simboličkog znamenja. Razapetu između etnocentrizma i koncepta imperijalne vladavine kao dv...e dominirajuće vrednosne i političke pozicije, ideju Srbije kao zamišljene zajednice održavalo je nekoliko ideoloških perspektiva koje su neprestano supstituisale realnost u kojoj se ona našla u kontekstu nove političke konstelacije na Balkanskom pluostrvu nakon Prvog svetskog rata. Ove ideološke perspektive nisu bile međusobno isključujuće i njihova komplementarnost je ukazivala na svu složenost nerazrešenog koncenzusa po pitanju granica, sadržaja i obuhvata nacije u njenoj kulturnoj i političkoj dimenziji.
U tom složenom ideološkom pejzažu simultano se odvijalo oblikovanje i preoblikovanje nacionalnog identiteta, čiji su se fluidni obrisi kristalisali kao situacionistički i funkcionalno operativni. U zavisnosti od aspiracija, ciljeva i mogućnosti, srpske elite su putem kulture nametale različite ideje nacije kao konzistentnog i totalizujućeg entiteta. Ovaj proces kompleksne nacionalizacije kolektivnih pripadnosti prožimao je centar i periferiju društva, učvršćujući se putem različitih kulturnih narativa koji su formirali podobne okvire za zamišljanje nacionalne zajednice. Okvire nacije definisala je i arhitektura, kao materijalna praksa uobličavanja poželjne realnosti koja je zadobila ulogu da ponudi poželjni model identiteta, kao supstitut nerešenog nacionalnog pitanja koje je konstantno pritiskalo društvo u Srbiji tokom prve polovine XX stoleća.
Keywords:
National identity / Yugoslavia / Nationalism / Modern Architecture / Ivan Meštrović / ZenitSource:
Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse, 2010, 1, 251-254Publisher:
- Beograd : Orion Art
- Beograd : Katedra za muzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti
Institution/Community
Arhitektonski fakultetTY - CHAP AU - Ignjatović, Aleksandar PY - 2010 UR - https://raf.arh.bg.ac.rs/handle/123456789/1027 AB - Prvu polovinu XX veka u Srbiji obeležili su složena društvena dešavanja i politička tranzicija u kojoj se Kraljevina Srbija 1918. godine pretopila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju), postavši integralni deo novoformirane višeetničke zajednice nastale na razvalinama starog političkog poretka u Evropi. Međutim, i pored činjenice da je Srbija formalno izgubila autonomiju i suverenitet, ideološki mehanizmi na kojima je predratna nacionalna zajednica funkcionisala ostali su kao trajni zalog političkih elita koje su državnu samostalnost pretpostavile „oslobođenju i ujedinjenju“ Južnih Slovena. Iako faktički nepostojeća, Srbija je unutar Kraljevine Jugoslavije opstala kao jurički i administrativni fantom, ali su se njeni obrisi neprestano održavali kroz različite prakse kulturne legitimacije — od političkog diskursa do reprezentativne kulture i oficijelnog simboličkog znamenja. Razapetu između etnocentrizma i koncepta imperijalne vladavine kao dve dominirajuće vrednosne i političke pozicije, ideju Srbije kao zamišljene zajednice održavalo je nekoliko ideoloških perspektiva koje su neprestano supstituisale realnost u kojoj se ona našla u kontekstu nove političke konstelacije na Balkanskom pluostrvu nakon Prvog svetskog rata. Ove ideološke perspektive nisu bile međusobno isključujuće i njihova komplementarnost je ukazivala na svu složenost nerazrešenog koncenzusa po pitanju granica, sadržaja i obuhvata nacije u njenoj kulturnoj i političkoj dimenziji. U tom složenom ideološkom pejzažu simultano se odvijalo oblikovanje i preoblikovanje nacionalnog identiteta, čiji su se fluidni obrisi kristalisali kao situacionistički i funkcionalno operativni. U zavisnosti od aspiracija, ciljeva i mogućnosti, srpske elite su putem kulture nametale različite ideje nacije kao konzistentnog i totalizujućeg entiteta. Ovaj proces kompleksne nacionalizacije kolektivnih pripadnosti prožimao je centar i periferiju društva, učvršćujući se putem različitih kulturnih narativa koji su formirali podobne okvire za zamišljanje nacionalne zajednice. Okvire nacije definisala je i arhitektura, kao materijalna praksa uobličavanja poželjne realnosti koja je zadobila ulogu da ponudi poželjni model identiteta, kao supstitut nerešenog nacionalnog pitanja koje je konstantno pritiskalo društvo u Srbiji tokom prve polovine XX stoleća. PB - Beograd : Orion Art PB - Beograd : Katedra za muzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti T2 - Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse T1 - Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije VL - 1 SP - 251 EP - 254 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027 ER -
@inbook{ author = "Ignjatović, Aleksandar", year = "2010", abstract = "Prvu polovinu XX veka u Srbiji obeležili su složena društvena dešavanja i politička tranzicija u kojoj se Kraljevina Srbija 1918. godine pretopila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju), postavši integralni deo novoformirane višeetničke zajednice nastale na razvalinama starog političkog poretka u Evropi. Međutim, i pored činjenice da je Srbija formalno izgubila autonomiju i suverenitet, ideološki mehanizmi na kojima je predratna nacionalna zajednica funkcionisala ostali su kao trajni zalog političkih elita koje su državnu samostalnost pretpostavile „oslobođenju i ujedinjenju“ Južnih Slovena. Iako faktički nepostojeća, Srbija je unutar Kraljevine Jugoslavije opstala kao jurički i administrativni fantom, ali su se njeni obrisi neprestano održavali kroz različite prakse kulturne legitimacije — od političkog diskursa do reprezentativne kulture i oficijelnog simboličkog znamenja. Razapetu između etnocentrizma i koncepta imperijalne vladavine kao dve dominirajuće vrednosne i političke pozicije, ideju Srbije kao zamišljene zajednice održavalo je nekoliko ideoloških perspektiva koje su neprestano supstituisale realnost u kojoj se ona našla u kontekstu nove političke konstelacije na Balkanskom pluostrvu nakon Prvog svetskog rata. Ove ideološke perspektive nisu bile međusobno isključujuće i njihova komplementarnost je ukazivala na svu složenost nerazrešenog koncenzusa po pitanju granica, sadržaja i obuhvata nacije u njenoj kulturnoj i političkoj dimenziji. U tom složenom ideološkom pejzažu simultano se odvijalo oblikovanje i preoblikovanje nacionalnog identiteta, čiji su se fluidni obrisi kristalisali kao situacionistički i funkcionalno operativni. U zavisnosti od aspiracija, ciljeva i mogućnosti, srpske elite su putem kulture nametale različite ideje nacije kao konzistentnog i totalizujućeg entiteta. Ovaj proces kompleksne nacionalizacije kolektivnih pripadnosti prožimao je centar i periferiju društva, učvršćujući se putem različitih kulturnih narativa koji su formirali podobne okvire za zamišljanje nacionalne zajednice. Okvire nacije definisala je i arhitektura, kao materijalna praksa uobličavanja poželjne realnosti koja je zadobila ulogu da ponudi poželjni model identiteta, kao supstitut nerešenog nacionalnog pitanja koje je konstantno pritiskalo društvo u Srbiji tokom prve polovine XX stoleća.", publisher = "Beograd : Orion Art, Beograd : Katedra za muzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti", journal = "Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse", booktitle = "Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije", volume = "1", pages = "251-254", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027" }
Ignjatović, A.. (2010). Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije. in Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse Beograd : Orion Art., 1, 251-254. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027
Ignjatović A. Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije. in Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse. 2010;1:251-254. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027 .
Ignjatović, Aleksandar, "Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije" in Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse, 1 (2010):251-254, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027 .