Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije
Samo za registrovane korisnike
2010
Autori
Ignjatović, AleksandarOstala autorstva
Šuvaković, MiškoDaković, Nevena
Ignjatović, Aleksandar
Mikić, Vesna
Novak, Jelena
Vujanović, Ana
Poglavlje u monografiji (Objavljena verzija)
Metapodaci
Prikaz svih podataka o dokumentuApstrakt
Prvu polovinu XX veka u Srbiji obeležili su složena društvena dešavanja i politička tranzicija u kojoj se Kraljevina Srbija 1918. godine pretopila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju), postavši integralni deo novoformirane višeetničke zajednice nastale na razvalinama starog političkog poretka u Evropi. Međutim, i pored činjenice da je Srbija formalno izgubila autonomiju i suverenitet, ideološki mehanizmi na kojima je predratna nacionalna zajednica funkcionisala ostali su kao trajni zalog političkih elita koje su državnu samostalnost pretpostavile „oslobođenju i ujedinjenju“ Južnih Slovena. Iako faktički nepostojeća, Srbija je unutar Kraljevine Jugoslavije opstala kao jurički i administrativni fantom, ali su se njeni obrisi neprestano održavali kroz različite prakse kulturne legitimacije — od političkog diskursa do reprezentativne kulture i oficijelnog simboličkog znamenja. Razapetu između etnocentrizma i koncepta imperijalne vladavine kao dv...e dominirajuće vrednosne i političke pozicije, ideju Srbije kao zamišljene zajednice održavalo je nekoliko ideoloških perspektiva koje su neprestano supstituisale realnost u kojoj se ona našla u kontekstu nove političke konstelacije na Balkanskom pluostrvu nakon Prvog svetskog rata. Ove ideološke perspektive nisu bile međusobno isključujuće i njihova komplementarnost je ukazivala na svu složenost nerazrešenog koncenzusa po pitanju granica, sadržaja i obuhvata nacije u njenoj kulturnoj i političkoj dimenziji.
U tom složenom ideološkom pejzažu simultano se odvijalo oblikovanje i preoblikovanje nacionalnog identiteta, čiji su se fluidni obrisi kristalisali kao situacionistički i funkcionalno operativni. U zavisnosti od aspiracija, ciljeva i mogućnosti, srpske elite su putem kulture nametale različite ideje nacije kao konzistentnog i totalizujućeg entiteta. Ovaj proces kompleksne nacionalizacije kolektivnih pripadnosti prožimao je centar i periferiju društva, učvršćujući se putem različitih kulturnih narativa koji su formirali podobne okvire za zamišljanje nacionalne zajednice. Okvire nacije definisala je i arhitektura, kao materijalna praksa uobličavanja poželjne realnosti koja je zadobila ulogu da ponudi poželjni model identiteta, kao supstitut nerešenog nacionalnog pitanja koje je konstantno pritiskalo društvo u Srbiji tokom prve polovine XX stoleća.
Ključne reči:
National identity / Yugoslavia / Nationalism / Modern Architecture / Ivan Meštrović / ZenitIzvor:
Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse, 2010, 1, 251-254Izdavač:
- Beograd : Orion Art
- Beograd : Katedra za muzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti
Institucija/grupa
Arhitektonski fakultetTY - CHAP AU - Ignjatović, Aleksandar PY - 2010 UR - https://raf.arh.bg.ac.rs/handle/123456789/1027 AB - Prvu polovinu XX veka u Srbiji obeležili su složena društvena dešavanja i politička tranzicija u kojoj se Kraljevina Srbija 1918. godine pretopila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju), postavši integralni deo novoformirane višeetničke zajednice nastale na razvalinama starog političkog poretka u Evropi. Međutim, i pored činjenice da je Srbija formalno izgubila autonomiju i suverenitet, ideološki mehanizmi na kojima je predratna nacionalna zajednica funkcionisala ostali su kao trajni zalog političkih elita koje su državnu samostalnost pretpostavile „oslobođenju i ujedinjenju“ Južnih Slovena. Iako faktički nepostojeća, Srbija je unutar Kraljevine Jugoslavije opstala kao jurički i administrativni fantom, ali su se njeni obrisi neprestano održavali kroz različite prakse kulturne legitimacije — od političkog diskursa do reprezentativne kulture i oficijelnog simboličkog znamenja. Razapetu između etnocentrizma i koncepta imperijalne vladavine kao dve dominirajuće vrednosne i političke pozicije, ideju Srbije kao zamišljene zajednice održavalo je nekoliko ideoloških perspektiva koje su neprestano supstituisale realnost u kojoj se ona našla u kontekstu nove političke konstelacije na Balkanskom pluostrvu nakon Prvog svetskog rata. Ove ideološke perspektive nisu bile međusobno isključujuće i njihova komplementarnost je ukazivala na svu složenost nerazrešenog koncenzusa po pitanju granica, sadržaja i obuhvata nacije u njenoj kulturnoj i političkoj dimenziji. U tom složenom ideološkom pejzažu simultano se odvijalo oblikovanje i preoblikovanje nacionalnog identiteta, čiji su se fluidni obrisi kristalisali kao situacionistički i funkcionalno operativni. U zavisnosti od aspiracija, ciljeva i mogućnosti, srpske elite su putem kulture nametale različite ideje nacije kao konzistentnog i totalizujućeg entiteta. Ovaj proces kompleksne nacionalizacije kolektivnih pripadnosti prožimao je centar i periferiju društva, učvršćujući se putem različitih kulturnih narativa koji su formirali podobne okvire za zamišljanje nacionalne zajednice. Okvire nacije definisala je i arhitektura, kao materijalna praksa uobličavanja poželjne realnosti koja je zadobila ulogu da ponudi poželjni model identiteta, kao supstitut nerešenog nacionalnog pitanja koje je konstantno pritiskalo društvo u Srbiji tokom prve polovine XX stoleća. PB - Beograd : Orion Art PB - Beograd : Katedra za muzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti T2 - Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse T1 - Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije VL - 1 SP - 251 EP - 254 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027 ER -
@inbook{ author = "Ignjatović, Aleksandar", year = "2010", abstract = "Prvu polovinu XX veka u Srbiji obeležili su složena društvena dešavanja i politička tranzicija u kojoj se Kraljevina Srbija 1918. godine pretopila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju), postavši integralni deo novoformirane višeetničke zajednice nastale na razvalinama starog političkog poretka u Evropi. Međutim, i pored činjenice da je Srbija formalno izgubila autonomiju i suverenitet, ideološki mehanizmi na kojima je predratna nacionalna zajednica funkcionisala ostali su kao trajni zalog političkih elita koje su državnu samostalnost pretpostavile „oslobođenju i ujedinjenju“ Južnih Slovena. Iako faktički nepostojeća, Srbija je unutar Kraljevine Jugoslavije opstala kao jurički i administrativni fantom, ali su se njeni obrisi neprestano održavali kroz različite prakse kulturne legitimacije — od političkog diskursa do reprezentativne kulture i oficijelnog simboličkog znamenja. Razapetu između etnocentrizma i koncepta imperijalne vladavine kao dve dominirajuće vrednosne i političke pozicije, ideju Srbije kao zamišljene zajednice održavalo je nekoliko ideoloških perspektiva koje su neprestano supstituisale realnost u kojoj se ona našla u kontekstu nove političke konstelacije na Balkanskom pluostrvu nakon Prvog svetskog rata. Ove ideološke perspektive nisu bile međusobno isključujuće i njihova komplementarnost je ukazivala na svu složenost nerazrešenog koncenzusa po pitanju granica, sadržaja i obuhvata nacije u njenoj kulturnoj i političkoj dimenziji. U tom složenom ideološkom pejzažu simultano se odvijalo oblikovanje i preoblikovanje nacionalnog identiteta, čiji su se fluidni obrisi kristalisali kao situacionistički i funkcionalno operativni. U zavisnosti od aspiracija, ciljeva i mogućnosti, srpske elite su putem kulture nametale različite ideje nacije kao konzistentnog i totalizujućeg entiteta. Ovaj proces kompleksne nacionalizacije kolektivnih pripadnosti prožimao je centar i periferiju društva, učvršćujući se putem različitih kulturnih narativa koji su formirali podobne okvire za zamišljanje nacionalne zajednice. Okvire nacije definisala je i arhitektura, kao materijalna praksa uobličavanja poželjne realnosti koja je zadobila ulogu da ponudi poželjni model identiteta, kao supstitut nerešenog nacionalnog pitanja koje je konstantno pritiskalo društvo u Srbiji tokom prve polovine XX stoleća.", publisher = "Beograd : Orion Art, Beograd : Katedra za muzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti", journal = "Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse", booktitle = "Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije", volume = "1", pages = "251-254", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027" }
Ignjatović, A.. (2010). Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije. in Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse Beograd : Orion Art., 1, 251-254. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027
Ignjatović A. Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije. in Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse. 2010;1:251-254. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027 .
Ignjatović, Aleksandar, "Nemogući toposi: arhitektonske imaginacije nacionalne utopije" in Istorija umetnosti u Srbiji XX vek. Tom 1, Radikalne umetničke prakse, 1 (2010):251-254, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_raf_1027 .