dc.description.abstract | Arhitektura i predeo predstavljaju izrazite, ponekad čak i suprot-
stavljene fenomene. Kako slobodno vreme neprestano traži
nova utočišta, to prirodni predeo može postati resurs savreme-
nog života u gradu. Kroz topografi ju, klimu i vegetaciju, odnos-
no svojim elementima i ritmom ona postaje inspirativni deo
arhitektonskog diskursa. Kada se posmatra odnos arhitekture i
prirode, neophodno je preispitati položaj, obim, program i sraz-
meru ovog odnosa. U takvim uslovima, uočava se da arhitektura
treba da artikuliše i često naglasi predeo, a da arhitektonska in-
tervencija zahteva preobražaj.
Pre svega, razumevanje prirode proširuje materijalna i čulna svo-
jstva arhitekture, šireći načine na koji se arhitektonska interven-
cija koncipira. Zatim, vraćanje prirodi moguće je samo u okviru
savremenog poimanja kulture, društveno aktivno i odgovorno.
Na kraju, oblikovanje predela kroz optimizaciju arhitektonske
intervencije moguće je jedino u pravcu ostvarivanja nove ur-
bane prirodnosti. Na ovaj način, predeo postaje mnogo više od
fi zičkog okruženja za arhitekturu, a projektovan predeo postaje
ćilim, a ne piknik, scena, a ne spektakl, sećanje, a ne spomenik,
prizor, a ne dekor, mreža, a ne shema, konstrukt, a ne struktura.
Kao takav, kroz ljudsko ponašanje, projektovani predeo utiče i na
proces urbanog života, formirajući novi „kulturni predeo“...... | sr |